Piše: Boško Vukićević
Uspjeh opozicionog bojkota u Nikšiću, tj. natpolovičan broj neizašlih na izbore i značajan dio nevažećih listića, mora biti samo prvi korak u procesu obaranja režima i demontaže sistema. Pokret ,,Sloboda narodu'' godinama ponavlja: bojkot (aktivan, opšti i neselektivan) je sredstvo, nije cilj. Sredstvo diskontinuiteta, za buđenje uspavanog stada i masovan izlazak građana na ulice u cilju rušenja mafijaškog režima. Ukoliko nakon ovog prvog koraka u procesu delegitimisanja vlasti ne budu slijedili naredni, bojkot opozicije ne samo da neće imati efekta, već će biti i kontraproduktivan. Pod narednim koracima podrazumijevaju se vaninstitucionalne forme antirežimskog djelovanja, brižljivo pripremljeni opštenarodni protesti i iskazivanje formi građanske neposlušnosti, sve do ispunjenja gore pomenutog cilja.
U procesu stvaranja kritične mase antirežimski orijentisanih građana na ulici, osim organizovanog bojkota izbora i institucija, udruživanje različitih kategorija nezadovoljnih, iskazivanje solidarnosti i ukazivanje na opštu stvar su neke od ključnih komponenti. Recimo, protest majki sa troje i više djece, iako se radi o partikularnim interesima kategorije, nešto je što bi svaki slobodan čovjek morao aktivno podržati. Jer, opravdanost takvog aktivizma majki svima je pred očima: one se bore protiv ukidanja već stečenog prava, protiv očite nepravde. No, i pored toga, izostaje solidarnost dobrog dijela građanstva prema ovoj kategoriji.
Tako možete uočiti horde „ispijača dojčeva“ u lokalima podgoričkih trgova koje su naročito „aktivne“ tokom protesta, pa radilo se o protestima ugroženih kategorija, ili protestma protiv režima, NATO-a, nasilja... I u Nikšiću u takvim situacijama možete prisustvovati standardnom, ali nestvarnom prizoru: svaka bašta lokala dupke puna, ne zapaža se slobodno mjesto, sve izgleda poput nekog velikog mravinjaka. Istina, dan može biti i lijep, ali ljepota dana je samo izgovor pasivnima za simuliranje normalnog života. Lica načičkanih individua nijesu srećna, ali ni tužna: očigledno je da ogromna većina zavarava same sebe da živi u nekoj drugačijoj stvarnosti. Iako pretežan dio osoba koje sjede, kontempliraju šetače i „imitiraju život“ nije u stanju ni da plati taj espreso, ili su u tu svrhu tražile od roditelja-penzionera neku „crkavicu“ i time ih ostavile bez obroka za taj dan, one će se praviti da je uglavnom sve u redu, razmjenjivati mišljenja o mogućim kladioničarskim poduhvatima i promjenljivosti klime u gradu.
Svi ti „tražitelji alibija“ za neaktivnost, koji ne umiju ili neće da iskažu solidarnost bilo kome u nevolji, ili ne žele da „zasuču rukave“ u borbi za opštu stvar i budućnost sopstvene djece, jedni su od osnovnih uzroka propadanja našeg društva. I pored mnoštva izgovora koje će uvijek pronaći, znaju oni odlično, makar većina njih, kako stoje stvari; dok simuliraju bezbrižnost i ravnodušnost za društvena dešavanja, tokom razgovora o kladioničarskim tiketima oblije i njih hladan znoj, tj. javi im se misao da se upravo zbog njihove neaktivnosti društvo nalazi tu gdje jeste. I da je odgovornost za buduća turobna dešavanja upravo na njima. Ali im ni to neće probuditi savjest, već će radije utočište pronaći u sopstvenom kukavičluku.
Ipak, i pored sumornog ambijenta koji kreira pomenuta sorta pasivaca, slobodan čovjek se ne smije prepustiti pesimizmu; on mora udvostručiti napore kako bi sopstvenim primjerima nastavljao da animira i tu kategoriju. Osim toga: onog trenutka kada se radnici budu borili za prava obespravljenih seljaka, seljaci za prava obespravljenih prosvjetnih radnika, prosvjetni radnici za prava obespravljenih studenata, i obratno u svim mogućim kombinacijama - bićemo bliži opštoj borbi za demokratizaciju društva. Bez solidarnosti i osjećaja za pravednost, bez maksime - "tvoji problemi su i moji problemi", nema borbe za slobodu.